Dirljivu priču prenosimo u celosti bez izmene:
Jedan moj prijatelj, veterinar, ispričao mi je jednu priču.
„Pozvali su me da pregledam desetogodišnjeg nemačkog ovčara po imenu Astro. Vlasnici psa i njihov sinčić bili su jako vezani za Astra i nadali su se čudu.
Pregledao sam psa i ustanovio da umire od raka. Rekao sam porodici da, nažalost, ne možemo ništa da učinimo i ponudio sam da ga uspavamo kod njih kod kuće, kako bi bar bio miran. Porodica nije imala izbora, jer bi se pas inače strašno mučio.
Dok smo se pripremali, vlasnici su mi rekli da će njihov šestogodišnji sin biti prisutan dok pas bude uspavan.
Sledećeg dana osetio sam poznato stezanje u grlu dok je porodica okružila psa. Dete je delovalo potpuno smireno dok je poslednji put mazilo starog psa pre nego što je Astro tiho zaspao.
Dečak je i dalje bio smiren, a nakon Astrove smrti neko vreme smo sedeli zajedno i pričali o tome kako psi žive kraće od ljudi.
Dečak, koji je sve vreme tiho slušao, rekao je: „Ja znam zašto.“
Svi smo ga iznenađeno pogledali. A ono što je rekao, ostavilo nas je bez reči. Nikada nisam čuo utešniji odgovor.
Rekao je: „Ljudi su rođeni da nauče kako da žive dobar život – da vole i budu dobri, zar ne?“
Šestogodišnjak je nastavio:
„Pa, psi to već znaju. Zato i ne moraju da žive tako dugo kao mi.“
komentari (0)
Nema komentara
Budite prvi koji će komentarisati!
Ostavi komentar