Jedan od najsvirepijih i najjezivijih zločina nad Srbima u NDH bio je pokolj nekoliko stotina Srba muškaraca u pravoslavnoj crkvi u Glini.
Srbe zatvorene u glinskoj pravoslavnoj crkvi ustaše su odvodile po grupama do stratišta u Glinsko Novo Selo, Hadžer i Prekopu, gde su ih zverski mučili, najsvirepije ubijali i pokopavali u već iskopane jame.
Franc Žućek, župnik Crkve Svetog Ivana u Glini, dobro se seća događaja: „Po crkvenim knjigama znam da je to bilo 29. 7. 1941. Srbe iz okoline Vrginmosta dovozili su u pravoslavnu crkvu kamionima i autobusima, a odatle ih dalje vodili u Hadžer i Prekopu, gdje su ih pobili. Mene je tog dana jedan od zatvorenih zvao u crkvu i ja sam došavši tamo vidio dupkom punu crkvu, u kojoj je sve zaudaralo, jer su ljudi morali nuždu vršiti u crkvi, pa su neki već bili klonuli od lošeg zraka. Crkva je bila puna, te mislim da je moglo biti oko 700 ljudi“.
O odvođenju Srba iz glinske pravoslavne crkve i njihovom ubijanju u okolini Gline svedoči i Antun Gregurić, graditelj iz Jukinca: „Vidio sam kako su kamionima vozili Srbe u crkvu, a još prije pokolja odvozili su iz crkve kamionima žive ljude, te su ih ubijali u Glinskom Novom Selu. U jednom takvom kamionu ja sam prepoznao trgovca Malbašu, a mislim da se zvao Đuro iz Vrginmosta. Da su ih vozili u Glinsko Novo Selo znam po tome što sam iste večeri u gostionici Zibar u Jukincu čuo razgovor Janka Kihalića, Nikole Kreštalice i Paje Kreštalice – ustaša-krvnika, koji su pričali da su ih u Glinskom Novom Selu ubijali.
Ustaše su donijele jedan zamotuljak u papiru i pokazivali ga prisutnima, pa je Janko Kihalić zatražio od supruge gostioničara, Ljerke Zibar, masti da ispeku jedno srce. Na njezin upit kakvo je srce, oni su se počeli smijati i ispričali su tada da je to srce jednog Srbina, koga su u Glinskom Novom Selu prigodom izvlačenja iz kamiona sedam puta uboli, pa su ga svalili na zemlju i izvadili srce. Kako je gostioničarka uzrujana protestovala protiv takvog njihovog zahtjeva, oni su to srce zamotali u papir i ne sjećam se šta je dalje bilo“.
Pokolj Srba u glinskoj crkvi desio se u noći između 29. i 30. jula 1941. „U to vrijeme“, veli Ante Šešerin iz Gline, „ja sam bio namještenik gradske munjare u Glini. Oko 23 sata došao je k meni u munjaru Nikola Šafar, bivši seljak-trgovac željezničkim pragovima iz Kihalca, tada već poznat kao krvnik. Naredio mi je da ugasim javnu rasvjetu i da je ne smijem upaliti, dok mi on ne javi. Ja sam odmah svjetlo ugasio i neko vrijeme poslije toga izašao pred munjaru da vidim šta se u gradu događa, pa sam tako primijetio da crkvu povremeno sa pročelja osvjetljavaju reflektori. Poslije tri sata došao je ponovo Šafar, rekavši mi da mogu upaliti javnu rasvjetu“.Svedok Mato Bakšić, stolar iz Gline, stravičan prizor je gledao takođe sa prozora svoje kuće, koja je bila pedesetak metara od crkve: „Vidio sam kako pred crkvom kolju neke ljude.
Izvodili su pred vrata i čuo sam kako viču: ’digni košulju, đe ti je srce’. Potom sam čuo hropac žrtve. Na kamione su ih tovarili tako što su ih hvatali za noge i glavu i uz pomoć jednog u sredini bacali na kamione, slažući ih, dok se kamion nije napunio. Govorilo se po gradu da su ti ljudi došli iz Vrginmosta ili Topuskog na prekrštavanje. Oko ponoći je iz crkve izašao jedan ustaša zasukanih krvavih rukava, držeći u desnoj ruci nož. Moja žena ga je upitala što se to događa u crkvi, na što je on odgovorio: Koljemo Srbe! Dok ih ne pokoljemo do jednoga, za nas Hrvate nema spasa“.
Kako je bilo u samoj crkvi za vreme klanja vidi se iz izjave Ljubana Jednaka iz Gređana, jednoga od Srba koji je uspeo da se spase pokolja:
„Kada se već smračilo, iznenada smo čuli pred crkvom kamion. Onda su u crkvu ušle ustaše vičući: ’Palite odmah svijeće da se bolje vidi’. Kada smo zapalili svijeće, upitali su nas: ’Da li vi ljudi vjerujete u našeg poglavnika i u našu Nezavisnu Državu Hrvatsku?’ Mi smo svi odgovorili da vjerujemo. Na to su nam komandovali: ’Lezi, ustani, lezi, ustani’, i dok smo mi izvršavali ovu komandu, oni su iz pušaka pucali u crkvi koja je bila u polumraku. Zatim su nam naredili da se svi svučemo, a da ostanemo samo u košuljama i gaćama. Sve svoje stvari morali smo baciti u ugao crkve. Poslije toga smo morali svi leći na zemlju, a ustaše su po nama hodale i gazile nas. Potom su nam naredili da ustanemo i licem se okrenemo prema zidu. I dalje su pucali, ali namjerno nisu nikoga pogodili, jer su nas time plašili.
Malo iza toga pitali su Peru Miljevića da li zna šta o šumnjacima. Kada je ovaj odgovorio da ne zna, jedan ga je ustaša uhvatio i na očigled svih zabo mu nož u vrat potegavši prema dolje tako, da mu je rasporio cijela prsa. Miljević se srušio mrtav. Na ponovni poziv da se jave oni koji nešto znaju o šumnjacima, jer će biti pušteni kući ako kažu, javio se jedan čovjek i rekao da će reći sve. On je kazao da su partizani u blizini Topuskoga dizali u zrak bandere i dočekali jedan ustaški auto. Poslije toga ustaše su mu naredili da stavi glavu na jedan sto, ustaša mu je zarezao grkljan i naredio da pjeva. Međutim, krv je iz njega šiknula nekoliko metara daleko, pa, kad nije mogao pjevati, ustaša ga je udario kundakom po glavi te mu se mozak izlio na stol.“
SVEDOK STRAŠNOG POKOLJA
Klanje ljudi počelo je redom, kako smo stajali u crkvi, nastavio je priču o masakru u Glini Ljuban Jednak. Hvatali su jednog po jednog, povalili na stol, jedan ustaša klekne čovjeku na prsa, a drugi uzme nož i presjeca grkljan. Nisu čekali da iskrvavi ili umre, već su ga polumrtvog iznosili iz crkve i bacali na kamion. Kada su poklali tri četvrtine ljudi, stali su da se odmore. Čim su nastavili, hvatali su jednog starca pitajući ga: ’Hoćeš li nam dati ženu, sestru i kćerku?’ On je odgovorio da hoće samo neka ga puste. Odmah iza toga uzeli su goreću svijeću i stavili mu je ispod brkova pa su mu tako palili brkove i obrve, a kasnije i oči. U tom je priskočio jedan ustaša i zaklao ga psujući mu majku srpsku.
„Kada nas je ostalo još pet ili šest, ponovo su ustaše iznosile mrtve. U jednom trenutku skočio sam među one koji su bili već poklani i legao među njih pritajivši se kao da sam mrtav. Neko vrijeme iza toga jedan je ustaša iz vana viknuo ovima u crkvi da dobro pripaze da neko ne ostane u životu, jer će biti zlo po sve njih ako iko živ izađe. Da budu još sigurniji da su svi mrtvi, išli su od leša do leša i još po jednom svakome zabadali nož u srce ili u leđa.
„Ja sam strpljivo čekao ovaj udarac, ali kada je ustaša prišao, stao je na mene i probo onoga sa strane. Iza toga počeli su iznositi mrtve na kamion. Kako je žrtava bilo mnogo, to su ih bacali na hrpe. Mene su bacili na najgornji red, pa kako je kamion bio prepun, naredili su da se deo leševa prebaci na drugi kamion. Kada su me prebacivali udario sam glavom o neki željezni predmet, a ustima došao do prerezanog grkljana jednog mrtvaca iz čijeg je vrata još tekla krv. Nisam smio da se maknem.
„Dok su nas vozili prema Jukincu, ustaše su sjedile na leševima i to dvojica kod nogu, a dvojica kod glava. Blizu jedne šumice viknuli su šoferu: ’vozi bliže grabi’. Kod grabe je bilo još mnogo ljudi, koji su čekali da budu pobijeni. Čuo sam kada su pitali jednu ženu ko je, a ona je odgovorila da je učiteljica iz Bovića, zatim su je silovali pa zaklali, a onda zajedno sa nama bacili u grabu. Čuo sam kako je jedan ustaša rekao da učiteljicu treba pregledati da li ima prstenja jer bi se to dobro dalo prodati. Jedan je ustaša skočio u grabu i skinuo joj prsten sa ruke.
„U to je došao jedan kamion, pun ljudi, koje su jednoga po jednoga ubijali čekićima. Kako im je izgledalo da neće svi leševi stati u grabu, to su dvojica ustaša slagala mrtve. Nakon što su sve složili, po leševima su osuli paljbu iz pušaka da neko slučajno ne bi ostao živ. Jedan metak je i mene zakačio u nogu. Poslije toga sve se primirilo. Ustaše su otišle u jedan šumarak. Potajice sam se izvukao iz grabe, uvukao u kukuruz i puzao kroz šikarje. Iz noge mi je curila krv. U zoru sam došao do mjesta Kurete i sakrio se u grm. Tu je naišao jedan čovjek koji me je prepoznao i odveo svojoj kući. Nije prošlo ni dva sata a među ženama se prolomio lelek da dolaze ustaše da skupljaju narod za klanje. Odmah sam se sklonio u sušu moga strica, gdje sam se sakrivao šest mjeseci“.
SVEDOČENJE USTAŠE HIMLIJE BERBEROVIĆA PRED DRŽAVNOM KOMISIJOM NR HRVATSKE ZA ISPITIVANJE I I UTVRĐIVANJE ZLOČINA POD BROJEM 1060/47, 1947 GODINE
Arhiva Državne Komisije NR Hrvatske za ispitivanje i utvrđivanje ratnih zločina pod brojem 1060/47 ima zabeleženo i svedočenje jednog od ustaša,Himlije Berberovića(iz Bosanskog Novog) učesnika u glinskom pokolju. Iz njegovog svedočenja se vidi da je ubijanje vršeno i u crkvi i van crkve, i to uz orgijanje, maltretiranje i klanje.
“Negdje krajem 7- og mjeseca 1941. dobila je moja satnija naredbu da ide u Glinu. Po dolasku u Glinu, prvo smo pretresli grad, pa smo zatim išli po selima. Ovo pretresanje trajalo je oko 15 dana. Kad je pretresanje završeno, došli su ustaše iz Zagreba i Petrinje, pa smo tada dobili nalog da po selima sakupimo sve pravoslavne muškarce od 20 do 45 godina starosti. U prvo vrijeme vršili smo hapšenje muškarača.Ali kasnije je stigla naredba da prikupimo i grupe žena i djece Njih smo sakupljali po selima i dovodili ih u Glinu, gdje smo ih stavljali u sudski zatvor. Tu su ostajali u zatvoru po nekoliko dana dok se zatvori ne napune, a tada su ubijani.
Ubijanje je vršeno na više načina. Neke su zatvarali u pravoslavnu crkvu u Glini. U crkvu je moglo stati oko 1.000 ljudi. Mada mislim da je u samu crkvu tada zatvoreno negdje oko 400 ljudi Tada je komandir satnije časnik Martin Škero određivao onako po 15 ljudi koji imaju da vrše klanje, među kojima sa bio i ja. Sa mnom, u mojoj grupi bio je i Stjepan Veselica iz Petrinje. On je osobno poznavo neke od dovedenih Srba. I sjećam se da mi je tad reko:” Himlija, tako mi Isusa danas ću im jebat materinu mater srpsku! Krvi ću im se napiti! Prije nego što smo pošli na ovaj posao, davano nam je za piti, i to nekima rum a nekima rakija, pa kad se napiju, onda su ih sa noževima puštali unutra.
Mada za istinu mnogima od nas to, ta rakija nije ni trebala. Mnogi su su dragovoljno pošli da kolju, željni osvete prema srbima. Za vrijeme klanja je pred crkvom postavljena straža, a ovo je činjeno radi toga što su se neki pravoslavci penjali u zvonaru, pa su zatim skakali sa nje.Ja sam bio određen da vršim klanje u tri maha. Svakom prilikom su išli i neki naši časnici kao na primjer, Dobrić Josip i Mirko Cvetković, Sergej Bjelović. a pored njih je bilo drugih naših časnika. Kao na primjer Zvonko Pospišil i Mijo Babić. Oni su vršili nadzor, a mi vojnici iz satnija smo ubijali dovedene Srbe. Po ulasku u crkvu, časnici su stajali kod vratiju i posmatrali naš rad, a mi smo vršili klanje.
Ubijanje je vršeno na taj način što smo neke udarali pravo u srce, neke klali preko vrata, a neke udarali gdje stignemo.
Ako neki Srbin ne bi bio od prvog udarca smrtno pogođen, toga su ustaše priklali nožem. Za vreme klanja u crkvi je bila samo svjetlost od svijeća. U više mahova desilo se da je neki Srbin pokušao otpor, naletio na nas pesnicom ili pak da je nekoga udario nogom, ali je taj bio odmah iskasapljen.
Za vrijeme ovoga klanja bila je u crkvi velika galama. Prisutni Srbi vikali su: “Nemojte braćo”, Kuku majko”, kleli nas, molili, a najposlje su vikali “Živio kralj Petar”, “Živjela Jugoslavija”, “Živjela kraljica Marija”, “Živjela Srbija”, “Dolje ustaše”, “Dolje Pavelić”, neki su opet vikali Živjeli narodni partizani itd.
Na sve to mi smo se samo smijali, psovali im majku srpsku, cigansku i nasvljali sa klanjem. Klanje je počinjalo u 22 sata navečer, a trajalo je do 2 sata (po ponoći). Za sve vrijeme dok je posljednji Srbin bio živ ove su manifestacije trajale.
Ovako klanje u crkvi desilo se sedam do osam ****, a ja sam učestvovao tri ****. Za vrijeme klanja svi smo bili toliko uprljani krvlju, da se uniforma nije mogla očištiti, već smo je zamjenjivali u magacinu, a kasnije se prala. Crkva je poslije svakog klanja prana. Kad se klanje završavalo, dolazili su kamioni i nosili lješeve. Obično su ih bacali u rijeku Glinu, a neke i zakopavali.
Neke su pravoslavce izvodili na obalu rijeke Gline, gdje su ih strijeljali iz mitraljeza. Ovo strijeljanje vršeno je odjednom na grupe onako100 do 200 ljudi. Oni su svi postavljani pored obale u dvije vrste, pa su povezani konopcima jedar za drugoga i tako gađani iz mitraljeza koji su bili postavljani u neposrednoj blizini. Lješine ovih lica, koja su strijeljana pored obale, bacane su u rijeku Glinu.
Neke grupe Srba izvođene su iz zatvora i streljane u blizini mjesta Gline pored šume, pa su poslije zakopani na mjestu gde su streljani.
Prikupljanje Srba vršeno je na taj način što je u određeno selo išlo oko 70 ustaša i 30 naš vojnika, a svi smo bili pod komandom ustaških oficira. Selo je uvijek bilo opkoljeno, pa je unutra ulazila određena grupa koja sakuplja Srbe. Kad bude cijelo selo sakupljeno, onda smo ih stražarno sprovodili u sudski zatvor. A jedan dio kao što sam već prije kazao, sproveli smo u pravoslavnu crkvu, njiha oko 400. U prvo vrijeme dovodili smo samo muškarce, a docnije i ženska lica od 15 do 50 godina starosti.
Prilikom ovog dovođenja vidio sam da su ustaše, neki moji drugovi i vojnici silovali žene i djevojke, pa su ih zatim odvodili u Glinu. Vidio sam da su neki ustaše kao i vojnici dolazili u logor, odakle su odvodili žene koje su htjeli, pa su nad njima vršili obljubu negdje na periferiji grada, pa su ih ponovo vraćali u zatvor. Od strane oficira ovo nije bilo zabranjeno, jer su i sami oficiri ovo činili”.
(iskaz svedočenja ustaše Himlije Berberovića, dat pre državnom Komisijom NR Hrvatske za utvrđivanje ratnih zločina kao i pred Državnom Komisijom NR BiH, kao i pred Vijećem Narodnog Suda NR Hrvatske,1947 godine)
»29. 7. 1944. godine – datum znadem po crkvenim knjigama, jer je toga dana zabilježena smrt Budaka, ustaše, a istoga dana je bio pokolj i kroz grad su voženi kamionima i autobusima Srbi iz okolice Vrginmosta pa su dovedeni u pravoslavnu crkvu iz koje su ih dalje vodili u Hajer (umjesto Hađer, riječ je očito o tiskarskoj pogrešci, op. T. V.) i Prekopu, gdje su ih pobili«
(Banija.rs)
